S
lobodan čovjek ne ovisi o drugima, on je zadovoljan čovjek . Njega ne pogađa osjećaj patnje. On je zadovoljan s bilo čim što mu se događa, dobrim ili lošim, jer je uvjeren da Božja volja mora prevladati. Njegov je um nepomućen i miran. On uvijek slavi. Nedostatak zadovoljstva je znak ajñānina, odn. neprosvijećenog. Kako da oni koji odbacuju puruśārte, odn. četiri čovjekova cilja, i kreću stranputicom, budu sretni, ma što se događalo? Zadovoljstvo je blago koje je stekao jñānin, odn. prosvijećeni mudrac. Ne može ga steći ajñānin, neznalica, koji samo niže želju za željom i pravi jedan plan za drugim; koji neprekidno žudi i brine i čije srce izgara od pohlepe.
……
Temeljna glupost, iz koje proizlaze greške u karakteru i ponašanju, je uvjerenje da je sve što činimo neminovno ispravno i dobro. To je suptilni rezultat virusa ega. Sve što je u našu korist čini nam se ispravnim. Uglavnom na stvari ne gledamo s tuđeg stanovišta i to vodi u beskrajne komplikacije.
……
Istina (satya) je veliki pročišćivač. “Manas satyena śuddhyata” – “Um se pročišćuje istinom”. Ona ne dopušta nikakvu mrlju ili grijeh, nikakvu manu ili prevaru.
……
Um učvršćen u svjesnosti o jednom je poput stijene, nepomućen sumnjom, stabilan i siguran. Boga se, kao primjerenog za štovanje i kontemplaciju, naziva
hiranyagarbha ili zlatna maternica – izvor kreacije, imanentno načelo koje se odlučilo manifestirati i multiplicirati. Što god čovjek učinio Bogu, On ostaje nedirnut. On je zlato koje postoji u i kroz sav nakit. Bog, zahvaljujući ljudskoj mašti, sklonostima i intelektu, dobiva razne oblike – veličanstvene ili groteskne, strašne ili ljupke. Čovjek podiže te idole i pred njih istresa svoje strahove, maštarije, želje, strepnje i snove. On je u vama i On je taj koji vas je potaknuo da Ga projicirate u vanjski svijet kao ovog idola ili onaj lik koji će saslušati vaše izljeve i podariti vam mir. Bez nadahnuća, utjehe i radosti, koje vam daje iznutra, potpuno biste poludjeli, poput čovjeka koji je izgubio tlo pod nogama i valja se amo-tamo bez kormila na olujnom moru. Razgovarajte s Njim. Idite putem kojim vas On usmjerava i stići ćete sigurno i brzo do cilja. Slika pred kojom sjedite, cvijeće koje stavljate pred nju, himne koje ponavljate, zavjeti koje ste preuzeli, bdijenje kroz koje prolazite – sve su to aktivnosti koje vas čiste, koje uklanjaju prepreke
na putu vašeg osvještavanja Boga u sebi. Kad nestane vaša očaranost tijelom, svjetlo Boga u vama će zasjati i osvjetljavati vaše misli, riječi i djela.
……
Ž
ivjeti sādhanu znači i posvetiti sva djela Bogu, položiti sve što čovjek misli, govori ili čini kao žrtvu pred Božja stopala.
……
Duhovna praksa ili Sādhana je važna zato što se posljedice karme ili djelovanja mogu ukloniti samo karmom, djelovanjem. Trn se uklanja samo drugim trnom. Ne možete ga ukloniti nožem, čekićem ili mačem.
……
Čovjek se rađa kao neznalica, no postoji proces pomoću kojega se može pročistiti. Taj se proces sastoji u viđenju dobrih ljudi, slušanju dobrih ljudi, razgovoru s dobrim ljudima i prihvaćanju savjeta dobrih ljudi. Taj vas proces može pretvoriti iz neznalice u paramahamsu ili čovjeka znanja.
……
Aktivni ljudi moraju se bezuvjetno suočiti s patnjom. Ono što se događa jest sljedeće: čovjek koji je aktivan imat će brojne želje, a one će slijediti jedna za drugom. Takav će čovjek u najvećoj mogućoj mjeri razviti
vezanost za svjetovne ciljeve. Što god će vidjeti, htjet će posjedovati.
……
Najizravniji način za postizanje duhovnog uspjeha je niśkāmakarma, odn. djelovanje bez vezanosti ili želje za njegovim plodovima – djelovanje kao dužnost, kao posvećenost, kao štovanje. No djelovanje i njegovi plodovi nisu nešto odvojeno. Plod je sama akcija u njenom završnom stupnju, njen vrhunac, konačnica. Cvijet je plod, a plod je cvijet. Jedan je početak, a drugi njegov neminovni kraj. Cvijet postaje plod. Djelo postaje posljedica.
……
Mudraci su ustanovili tri kategorije koje obuhvaćaju poznati svijet – Bog, Priroda i Ja, odn. Īśvara, praskŗti i jīva. Bog se, kad Ga gledate u ogledalu prirode, pojavljuje kao ja. Uklonite li ogledalo, ostaje samo Bog – slika se stapa sa svojim Izvornikom. Čovjek je samo slika Božja. I priroda je samo Božja pojava. Stvarnost je samo On. Načelo pojave koja nas zavarava kao višestruka manifestacija je māyā. Ona nije izvan Boga – ona se nalazi u Njemu, kao što se i sve sile nalaze u Njemu. Kad za projekciju “ja” pomislimo da je odvojena, dobivamo dualizam ili dvaitu. Kad smo svjesni da je to samo nestvarna slika, no svejedno mu dajemo određenu važnost u odnosu na Izvornik, tada je to uvjetovani monizam ili viśiśtādvaita. Kad shvatimo da su i slika “ja” i zrcalo samo varke i kad ih kao takve odbacimo, ostaje samo jedno, a to je advaita darśana, odn. viđenje Jednog bez drugog.
—-
Potraga za Jednim bez drugog je potraga Indije već vjekovima. To se nastojanje oduvijek sastoji u otkrivanju Jednog. Kad znamo tog Jednog, znamo i sve drugo. Znanje koje je vrijedno saznavanja je znanje o jednoti, a ne o različitosti. Različitost predstavlja sumnju, neslaganje, malodušnost. Tada je Viđeno različito od Viditelja, iako je Viditelj u svima isti.
—
Mnoge osobe, čak mnoge religiozne osobe, smatraju da je duhovno znanje unifromno, jednoobrazno, ali ono to nije. Vede nam pojašnjavaju da se duše nalaze na različitim razinama svjesnosti (ta je razlika čak prisutna i u ljudskom obliku života; ljudi se razlikuju po svojoj svjesnosti), te stoga ona duhovna pravila koja vrijede za određenu skupinu ljudi neće važiti i za drugu. Ono što važi za porodičnog čovjeka ne važi istovremeno i za osobu u odvojenom redu života. Tako će se, prakticirajući duhovan život, žena pridržavati određenih duhovnih principa, i ti principi neće biti isti kao i za muškarca. Postoje mnoge slične stavke duhovne prakse, i njihovo nepoznavanje je uzrokom duhovnog nenapredovanja (ili čak – duhovne degradacije)
—-
Učiti iz svih iskustava je vrhunska praksa.
